- "Jedemo žabe s velikim ustima."

A onda, napućenih usnica i dubljim, ali 'pak dječijim glasićem će

- "Ma nemoj!"

Eto, na spomen njenog imena, ovo je prvo sjećanje koje mi zazvoni u glavi, taj stari i već hiljadu puta ispričani vic, koji je ipak ona znala ispričati na novi način, toliko se uživivši u ulogu žabice sa velikim ustima, da sam se ipak nasmijao... A jarko zelena dukserica koju je nosila taj dan je definitivno još više ostavilo traga u sjećanju...

Ako je neko pomislio da je ovo čudna sitnica po kojoj se neko drag pamti, onda neka sačeka da još dodam da je druga stvar koja mi naumpadne su naše svađice, u kojima smo se nadmetali ko više voli kisele krastavčiće...

Baš evo sada, dok pišem ove redove, shvatih da ustvari nismo proveli puno vremena družeći se. A i kada bismo se družili, to je uobičajeno bilo sa ostatkom društva, preko kojeg se i jesmo upoznali, tj. u klasičnoj situaciji moje društvo se družilo sa njenim društvom, pa smo se nekako svi, slučajno ili ne, našli na kahvi... Ako se nekome nakon zadnje rečenice pojavio upitnik iznad glave, kao u kakvom crtanom, ilustrirajući čuđenje i pitanje "Zar je i to moguće?", reći ću samo da je to bilo tokom srednjoškolskih dana, kada nismo imali puno pametnija posla, osim da ležimo unaokolo po sobama (jer smo živjeli u domu) ili provodimo vrijeme na kahvama, po starom, bosanskom principu, jedna kahva od markicu (barem je tad još uvijek bila markica) se s društvom pije više od 2 sata. A nerijetko se i ta markica posuđivala... Kokuzno društvo i doba, pa hajd... 

Mada, nije da se na tom polju išta značajno promijenilo, jednom kada smo ponijeli titule studenata, samo što danas mi baš i nemamo previše vremena da sjedimo na kahvama... Ali zato idalje podjednako, ako ne i malo više, ležimo unaokolo...

Helem nejse, nekako skrenuh s teme...

Da mi je iz nekog, ni meni neobjašnjivog razloga bila draga, neću lagat i otvoreno ću priznat... Ni dan danas, ne razumijem zašto. Nije da nisam razmišljao o tome i pokušao shvatiti, pa je spisak nekako počinjao sa time što je ona bila podjednako veliko dijete u duši koliko sam i ja, al' toliko da je to jednostavno se moglo vidjeti i u njenim okicama, dok taj dječiji pogled izvire iz njih... Možda je to bila i mala doza smotanosti il' činjenica da nije znala se malo nasmiješiti, već bi taj njen osmijeh uvijek bio razvučen od uha do uha... Il' sve zajedno? Ma nemam pojma i odustao sam od razmišljanja o tome...

Al' da mi je postala još draža tokom, nekako dugog perioda šetanja unaokolo dok smo rješavali papirologiju pred upis na kafultet... Khm, mislim, fakultet... takođe ću priznati...

I tako, na sami dan polaska u tuđinu, daleko od svega što poznajemo, na aerodromu... Ček!

Da ispričam još nešto prije no što završim pričicu... Između ostalog, koji dan kasnije, nakon odlaska od kuće, kad se čuh sa svojima, ispričaše mi anegdoticu koja se desila na aerodromu, malo nakon što sam ja prošao kroz pasošku kontrolu; kad vidje da sam ja već prošao pasošku kontrolu, ona skoči sa stolice, pozdravi se sa svojima i uz riječi "Odoh ja za Benjom!" otrča i sama i stade u red...

I tako, na sami dan polaska u tuđinu, daleko od svega što poznajemo, na aerodromu se (u nedostatku ljepše i slađe riječi) prikačila na mene i nije puštala dok nije morala... Što uključuje i ukrcavanje, let, slijetanje i čekanje ostatka naše grupe na drugom aerodromu... I tada, nakon što vidjeh je tako ranjivu, nesigurnu, nervoznu, malčice uplašenu i na ivici suza, prva je ponijela najljepši kompliment kojeg do danas ja mogu uputiti jednoj djevojci; postala je "curica"...

I eto curice, iako znam da ovo nećeš pročitati, iako se nekako izgubismo gradeći nove živote, podižući ih i padajući, nekako bih volio da znaš da je Bato tu uvijek kada zatreba, samo poziv daleko...

A do tada, ostani mi zdravo, veselo i najprije sretno...